Eutrofikacija
Pod pojmom eutrofikacije općenito se podrazumijeva povećanje primarne proizvodnje organske tvari, uzrokovano stalnim dotokom hranjivih soli (prvenstveno dušika i fosfora) iz vanjskih izvora u eufotski sloj dijela mora, u odnosu na tipičnu razinu za šire područje. Ova je definicija nedavno proširena i glasi: Eutrofikacija je promjena u ekosustavu uzrokovana prekomjernom brzinom stvaranja organske tvari, odnosno njenim vanjskim donosom. Do eutrofikacije može doći prirodnim mehanizmima, ali i utjecajem čovjeka, npr. neodgovarajućim odlaganjem otpadnih voda u more, čime se mogu prouzročiti i štetne posljedice za lokalni ekosustav.
Hranjive soli su anorganski spojevi fosfora (ortofosfat, ukupni fosfor), dušika (amonijeve soli, nitrit i nitrat) i silicija (ortosilikat) otopljeni u morskoj vodi koji imaju važnu ulogu u procesima primarne proizvodnje organske tvari i ograničavaju brzine ovih procesa. Prilikom primarne proizvodnje ugrađuju se u partikularnu fazu (plankton i detritus), odnosno u bentoske mikro- i makroalge i uključuju u prehrambene lance. Kruženje hranjivih soli u ekosustavu obnavlja se procesima regeneracije iz organske (N i P) i anorganske tvari (Si). Taloženjem detritusa i izmjenom vodenih masa dolazi do prijenosa hranjivih soli u vodenom stupcu između različitih područja. U obalnom su moru važni i vanjski donosi, prvenstveno kopnenim vodama.
Dok je prirodna eutrofikacija zbog povećanja bioloških resursa pozitivna za ekosustav, (uz rijetke negativne pojave), antropogena eutrofikacija izazvana nepravilnim ispustom urbanih otpadnih voda može narušiti ekološku ravnotežu s vrlo štetnim posljedicama. U tom slučaju dolazi do prekomjernog razmnožavanja fitoplanktona, a time i proizvodnje organske tvari iznad „kapaciteta razgradnje“ ekosustava. Na razgradnju suviška neiskorištene organske tvari znatno se troši kisik, što rezultira  hipoksijom ili anoksijom pridnenog sloja u uvjetima raslojavanja vodenog stupca, sa ozbiljnim posljedicama za bentoske organizme. Osim toga, moguće su i promjene u sastavu biocenoza zbog većeg udjela vrsta manje korisnih za prehrambeni lanac, i u krajnjem slučaju, razmnožavanje vrsta čiji su metabolički proizvodi toksični.

Stanje eutrofikacije u južnom, srednjem i sjevernom Jadranu

Prozirnost
Prosječna je prozirnost tijekom 2007. godine bila od 7 m (OC02) do 22 m (OC17) (Graf 1.).  Vrijednosti su bile unutar raspona karakterističnih za priobalno more (15-20 m) sa izuzetkom postaja pod neposrednim utjecajem rijeka (vrijednosti oko 7 m; OC02-Neretva; OC07-Jadro; OC09-Krka) ili podzemnih voda (9,5 m; OC15-Bakarski zaljev). Izuzetak je bila postaja OC17 na kojoj je opažena najveća prosječna prozirnostod 22 m. Postaja je smještena u Kvarneru, i  pod neposrednim je utjecajem oligotrofnih otvorenih voda iz srednjeg Jadrana.
Na gotovo svim je postajama tijekom 2007. prozirnost bila viša u odnosu na prethodnu godinu kao i na višegodišnji (1998.–2006.) prosjek. Izuzetak su postaje OC5 i OC10 gdje je zabilježena niža prozirnost od dugogodišnjeg prosjeka. Navedene promjene nisu sastavni dio višegodišnjeg trenda nego su unutar granica  višegodišnje promjenjivosti prozirnosti karakterističnih za pretežno oligotrofno priobalno more kao što je Jadran.

Otopljeni kisik
Srednji godišnji udjeli zasićenja gornjeg dijela vodenog stupca (0 do 10 m) kisikom bili su tijekom 2007. u vrlo uskom rasponu od ρ = 1,0 (OC02) do 1,05 (OC09, OC14, OC15 i OC20) (Graf 2.). Ovakvo stanje priobalja u odnosu na stupanj zasićenja kisikom može se ocijeniti vrlo dobrim.
Analiza višegodišnjih podataka za postaje južnog i srednjeg Jadrana (Grafovi 2.01. do 2.13.) ne ukazuju na postojanje značajnijeg trenda na ispitivanim postajama. Međutim, sve su postaje obilježene identičnim cikličkim promjenama. Apsolutni maksimumi zasićenja kisikom su na svim postajama ustanovljeni tijekom 2000. ili 2001., kao i smanjenje zasićenja do 2004. godine, te ponovni porast do sljedećeg maksimuma tijekom 2006. godine. Ove oscilacije u periodima od 5 do 6 godina, vjerojatno su posljedica pojačanog upliva morske vode iz Sredozemlja u Jadran tijekom navedenih razdoblja. Jedan od glavnih obilježja ovih «ingresija» je porast produktivnosti u području južnog i srednjeg Jadrana, koji se u odsustvu značajnijeg antropogenog utjecaja vidno izražava i u priobalju ovog dijela Jadrana.
U sjevernom Jadranu (Grafovi 2.14. do 2.20.) se također mogu uočiti cikličke promjene, ali bitno manjeg intenziteta, prvenstveno zbog djelomičnog utjecaja otvorenih voda sjevernog Jadrana. Otvorene vode sjevernog Jadrana su pod utjecajem eutrofnog potencijala sjevernojadranskih rijeka, (naročito rijeke Po), i odlikuju se bitno većom promjenjivošću zasićenja kisikom gornjeg dijela vodenog stupca.

Koncentracije otopljenog anorganskog dušika (DIN) i fosfora (PO₄)
Srednje godišnje koncentracije otopljenog anorganskog dušika (nitrati + nitriti + amonijeve soli) tijekom 2007. u sloju do 10 m dubine bile su u rasponu od 1,37 (OC20) do 5,88 mmol/m³ (OC15). Koncentracije anorganskog dušika na većini postaja nisu prelazile 2,2 mmol/m³ (Graf 3.), uz izuzetak postaja pod slatkovodnim utjecajem. Slatkovodni utjecaj na koncentraciju anorganskog dušika uglavnom je bio izražen kroz dotok nitrata u more putem rijeka (OC03–Neretva, OC04–Cetina, OC07–Jadro, OC09–Krka) ili podzemnih voda (OC02, OC15).
Srednje godišnje koncentracije ortofosfata su tijekom 2007. bile u rasponu od 0,005 (OC14) do 0,090 mmol m-3 (OC05) (Graf 4.). Ortofosfat je na većini postaja u južnom i srednjem Jadranu bio na razini od 0,050 mmol/m³, osim na postajama izloženim slatkovodnom dotoku (OC2, OC03, OC04, OC09 i OC10) gdje su koncentracije bile iznad 0,065 mmol/m³. Maksimalna koncentracija (0,090 mmol/m³), ustanovljena je na postaji OC05 (Splitski kanal), vjerojatno kao posljedica rada difuzora otpadnih voda grada Splita smještenog u ovom dijelu Splitskog kanala. Koncentracije ortofosfata u području sjevernog Jadrana su tijekom 2007. bile značajno niže u odnosu na srednji i južni dio, i većinom nisu prelazile 0,01 mmol/m³. Jedine postaje na kojim su zabilježene više vrijednosti su OC15 u Riječkom zaljevu i OC19 ispred Rovinja. Navedene se koncentracije mogu klasificirati kao vrlo niske (postaje sjevernog Jadrana) ili niske (postaje južnog i srednjeg Jadrana), osim na postaji OC05 gdje su vrijednosti bile umjerene.
Stanje u 2007. godini je u odnosu na višegodišnje  koncentracije dušika (1998.–2006.)  na istraživanim postajama (Grafovi 3.1. do 3.20.) bilo na razini prosječnih vrijednosti ili  povišenih. Na svim je postajama (osim na OC01) ustanovljen  pozitivan trend porasta koncentracija tijekom cjelokupnog razmatranog razdoblja.

Analiza višegodišnjih koncentracija ortofosfata pokazuje da je u Jadranu na svim postajama zabilježen trend smanjenja koncentracija ortofosfata (Grafovi 4.1. do 4.20.). Pojava negativnog koncentracijskog gradijenta ortofosfata od južnog dijela Jadrana prema sjeveru uvjetovana je s više čimbenika od kojih su najbitniji smanjenje unosa fosfora rijekama (prvenstveno rijekom Po) zadnjih godina i biološka potrošnja ortofosfata strujanjem vodenih masa od juga prema sjeveru. Ova hipoteza ima uporište u izrazito nepovoljnom N/P omjerom u Jadranu, zbog kojeg se ortofosfat smatra glavnim ograničavajućim čimbenikom primarne proizvodnje. Uzrok ovim promjenama je teško utvrditi obzirom da se osim antropogenog utjecaja na širem području odvijaju  klimatske promjene koje su značajno promijenile režim kiša, a time i donos hranjivih soli. Razdoblje od 2003. godine odlikuje sa ekstremno niskim protocima rijeke Po tijekom cijele godine što bitno mijenja donos hranjivih soli u Jadranu. Pretpostavka je da se dio promjena u koncentraciji ukupnog dušika može pripisati i sniženju koncentracije ortofosfata u cijelom području, a time i manjim trošenjem dušikovih soli te njihovom akumulacijom u ekosustavu Jadrana.

Koncentracije klorofila a
Koncentracije klorofila a su  tijekom 2007. godine bile u rasponu od 0,15 mg/m³ (OC17-Kvarner) do 1,76 mg/m³ (OC09-šibenska luka). Na većini postaja koncentracija je bila  oko vrijednosti od 0,4 mg/m³, osim na postajama izloženim slatkovodnom dotoku, (a  time i većem donosu hranjivih soli)  (OC2, OC03, OC07, OC09 i OC15), gdje su vrijednosti su bile povišene.
Analizom svih podataka za razdoblje 1998.-2007. može se zaključiti sljedeće: Iako su postaje u Neretvanskom kanalu (OC2 i OC3) pod jakim utjecajem rijeke Neretve, trofički stupanj ovog područja značajno je niži od očekivanog, zahvaljujući povoljnoj dinamici vodenih masa i niskim koncentracijama ortofosfata, biomasa fitoplanktona je imala vrijednosti slične onima određenim za ostale kanalska područja srednjeg Jadrana. U splitskom je području uočljiva prostorna neujednačenost biomase fitoplanktona između kanalskog područja i užeg područja Kaštelanskog zaljeva, čiji je istočni dio još uvijek visoko eutrofan (OC7). Vrijednosti biomase fitoplanktona u tom su dijelu još uvijek značajno više od onih u kanalskom području (OC4, OC5), iako je rješavanje  kanalizacijskog prstena značajno doprinijelo smanjenju biomase na tom području. Biomasa fitoplanktona izražena preko koncentracije klorofila a, na šibenskom području pokazuje veliku vremensku i prostornu neujednačenost između zatvorenog obalnog područja (OC9 u estuariju rijeke Krke) i kanalskog područja (OC8, OC10). Naime, zbog zatvorenosti zaljeva i unosa hranjivih soli, sezonska i godišnja kolebanja biomase fitoplanktona na užem šibenskom području su bitno različita od onih u kanalskom području; biomasa fitoplanktona je za red veličine viša, pri čemu su godišnje oscilacije biomase jače izražene u  zaljevu nego u ostalim  priobalnim vodama šibenskog područja. Zadarsko područje pokazuje izrazitu prostornu ujednačenost, odnosno nema značajnije razlike između područja u neposrednoj blizini obale i kanalskog područja. Na čitavom su području vrijednosti biomase fitoplanktona razmjerno niske i nema značajnijih oscilacija u odnosu na prethodne godine. Područje Riječkog zaljeva (OC14) i Velebitskog kanala (OC16) karakteriziraju rasponi biomase slični  oligotrofnom priobalnom moru južnog i srednjeg Jadrana. Izuzetak je područje Bakarskog zaljeva koje je pod neposrednim utjecajem podzemnih voda bogatijim hranjivim solima. Trofičko stanje tog zaljeva je mezotrofno a vrijednosti su 2-3 puta veće u odnosu na okolno more. Koncentracija klorofila a pokazuje gradijent uzduž istarske obale i u prosjeku je u Kvarneru (OC17) bila najniža a ispred istarske obale vrijednosti su bile neznatno više od onih karakterističnih za oligotrofno priobalno more istočnog dijela Jadrana. Također je bitno napomenuti da je značajnija međugodišnja promjenjivost od one među postajama, što ukazuje na kompleksnost procesa uz cijelu istarsku obalu. Treba imati u vidu da je istarska obala povremeno pod neposrednim utjecajem otvorenih voda sjevernog Jadrana koje su bogatije hranjivim solima, posebno u slučajevima kada su povećani dotoci sjevernojadranskih rijeka .

Zaključak

Prema stanju kemijskih pokazatelja u 2007. godini trofički status najvećeg broja postaja istočne obale Jadrana može se opisati kao oligotrofan. Koncentracije hranjivih soli na tim postajama bile su umjerene ili niske, a razina otopljenog kisika je varirala oko teoretskog udjela zasićenja. Koncentracije klorofila a su bile u rasponima karakterističnim za oligotrofno priobalno more. Izuzetak su područja pod neposrednim utjecajem rijeka ili podzemnih voda, na kojima je ustanovljeno mezotrofno stanje (Bakarski i Kaštelanski zaljev, ili stanje na granici eutrofnog (šibenska luka).

Analizom višegodišnjeg stanja navedenih parametara ustanovljeno je da je međugodišnja promjenjivost značajnija od one među postajama, što ukazuje na kompleksnost procesa uz cijelu našu obalu.